Na sarajevsko 'Šta me gledaš', možete dobiti metak u čelo

April 8, 2015

Sigurnosni stručnjak Jasmin Ahić objašnjava što se događa na sarajevskim ulicama usred posljednjih oružanih obračuna.

 

 

Razgovarao: Mladen Obrenović

Pucnjava u sarajevskom naselju Mojmilo – jedna osoba poginula... Uhapšeni učesnici pucnjave u Kranjčevićevoj ulici... Dvije osobe povrijeđene u pucnjavi u ulici Ramiza Salčina... Teško ranjen član Nadzornog odbora Elektroprivrede... To su samo neki od naslova iz crne kronike koji su posljednjih dana preplavili Sarajevo, a kojima je nastavljeni crni niz ubojstava, ranjavanja, razračunavanja vatrenim oružjem.

U razgovoru za Al Jazeeru sigurnosni stručnjak Jasmin Ahić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, objašnjava što se to događa na sarajevskim ulicama. 

Posljednji i nizu obračuna vatrenim oružjem na ulicama Sarajeva dogodilo se na jednom od križanja u naselju Mojmilo gdje je, u pol bijela dana, ubijen Adnan Salčin, sin ratnog zapovjednika Ramiza Salčina. Građani su prilično uznemireni zbog svega što se događa u Sarajevu. Što je uzrok svemu tome?

Svi smo svjesni da je porast kriminaliteta u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, ali i drugim urbanim, pa i ruralnim sredinama BiH, u posljednje vrijeme dramatičan. U tom smislu, stvari bi se mogle postaviti u nekoliko i praktičnih i teoretskih konteksta. Socio-ekonomska situacija u kojoj smo se našli, bez obzira što to izgleda kao floskula to zaista i mislim i to se može analitički i istraživački dokazati, najviše je u posljednjih 10 godina pogodila generacije koje su u dobi od 16 do 35 godina. Dakle, to su oni koji nisu doživjeli realizaciju u društvenom, ekonomskom, egzistencijalnom smislu, koji su konstatno na birou, u nekim fazama depresive. Oni će u jednom momentu doći u poziciju da razmišlja kako da idu vani i tamo se bavi kriminalom ili da se njime bavi ovdje. Ako ne mogu prehraniti svoju porodicu i ne mogu raditi bilo šta drugo, razmišljaju, baviće se ovim ili onim, uglavnom kriminalnim stvarima. 

Ne ulazeći u motive, razloge i detalje istrage, na koji način stati na kraj ovakvim situacijama?

Ne možemo prejuducirati koji su motivi, odnosno jesu li neka razračunavanja u pitanju ili su situacije nekog gang tipa, što nije poznato u Sarajevu, ne možemo o tome govoriti. Ipak, ta kritična masa jedne generacije zrelih ljudi, o kojoj sam govorio, koji se ne mogu realizirati otvaraju ogroman prostor za one koji dobro manipulišu i dobro se snalaze u kriminalnom miljeu, ali i drugim formama koje će iskoristiti takve situacije.

Vrlo se često u posljednje vrijeme, pogotovo ispred ugostiteljskih objekata, događaju tuče koje završavaju upotrebom vatrenog oružja. Kako to komentirate?

Te sitne tuče koje se završavaju vatrenim oružjem nisu bile imanentne prije 20 godina. Znalo se da kad se neko potuče fizički da je to, u žargonskom smislu, bilo šaketanje. Danas toga nema. Danas je odmah potezanje vatrenog oružja i odmah se puca ili u noge, prvenstveno jer se nema hrabrosti, ili ako je u afektu ugrožava se nečiji život, pa se puca u tijelo. To su postale klasična i rutinska razračunavanja u kojem za bezazlen pogled na semaforu ili na ono sarajevsko „Šta me gledaš?“ – možete dobiti metak u čelo.

Ako se vratimo na tuče koji završavaju pucnjevima u noge. Jesu li i oni koji potežu oružje za takav napad svjesni da je to „samo“ nanošenje teških ozljeda, za koje slijedi blaža kazna, ne i ubojstvo u pokušaju?

Upravo tako. Doduše, taj želi da pokaže kako je mangup, a zapravo ispadne kukavica, jer nije mogao protivnika da savlada šakama, pa ga je ipak onesposobio i destabilizirao, nanio mu ozljede. To su razračunavanja sitnih kriminalaca. Kod velikih to ne ide tako. Kod njih to ide mnogo drugačije.

Kako se boriti protiv takvih situacija, jer ugrožavaju ne samo sudionike takvih obračuna, nego i druge ljude, pogotovo one koje zovemo „slučajni prolaznici“?

Nažalost, vrlo je teško boriti se protiv toga i bilo kako graditi preventivu kada jednostavno nemate kvalitetnih pokazatelja po kojima se može reći – hajdemo sada raditi resocijalizaciju. Jednostavno, ona apsolutno ne postoji. Preventiva bi možda nešto i učinila, ali resocijalizacije nema, pogotovo u manjem gradu kao što je Sarajevo. Uz sve to, analitičari i oni koji se malo ozbiljnije bave kriminalističkom i krivično-pravnom oblasti upozoravaju da je ovdje na sceni teorija ireverzibiliteta, po kojoj nema više „velikih riba“ u gradu i u podzemlju koje nije još uvijek jako kao poznato podzemlje albanske mafije, ruske ili srpske mafije. Ipak, ovo je zaista već postalo problematično da se za svaku sitnicu puca i ubija. Definitivno je problem koji je alarmantan i razumljivo je da su i građani uznemireni, a javna sigurnost zaista ugrožena u visokom nivou. Na sve to policija jednostavno ne može donijeti kvalitetan odgovor i uspjeti ako se zaista nešto ne promijeni u socio-ekonomskom smislu.

Stvari se u tom smislu ne pomjeraju, zapravo je ukupna situacija sve teža.

Sa kolegama razgovaram o periodu nakon 1995. godine i okončanja agresije i oružanog sukoba, pa smo zaključili kako se do 2005. još i mogao naći posao negdje. Sada je jedina mogućnost da se neko izbori za neku formu posla i ostvarivanja egzistencije da neko umre. I tada dolazi u situaciju da se među onih 2.000 koji su se javili za taj posao i zaposli. U takvoj poziciji smo godinama i razvijaju se neke stvari u kojima će dolaziti do ovakvih situacija.

Prošlo je 20 godina od rata, pa je opravdano pitanje – je li još puno oružja na ulicama, bez obzira što se uglavnom ne koriste puške ili oružje karakteristično za ratna djelovanja, nego pištolji?

Definitivno je i previše oružja, pogotovo u posljednje dvije godine kad su i ljudi, u ovako nesigurnoj situaciji, počeli da razmišljaju u kakvom ambijentu žive i rade, pa su počeli da se naoružavaju. Naravno, legalno se naoružavaju, podnose zahtjeve i prolaze sve što zakon nalaže. Mislim da je situacija zaista nesigurna, mada je to mač sa svije oštrice. Bilo je tih akcija prikupljanja oružja, čak je u jednom momentu i jedna međunarodna organizacija imala jedan dobar projekat, pa je slušajući neke od savjeta i komentara, koje su istraživanja pokazala, predložila da se nađe novac i od ovih koji vrate oružje i municiju to i otkupi od njih. 

Rečeno im je da nije logično, ako neko preda pištolj ili metak, a ta stvar ima vrijednost bez obzira što je to na crnom tržištu, da bi ga predao dobrovoljno. Ima i onih koji se boje pa ostave u kontejner i opet naprave novu nesigurnost, ali ima i onih koji smatraju da za pištolj mogu dobiti 150 maraka, a ovako dobiju 100 i to je legalno, a neće nikoga ugroziti. Zato će oni bolje dati oružje policiji za 100 maraka, nego prodavati ga na crno i opet dobiti prekršajnu prijavu ili počiniti krivično djelo. 

Izvor: Al Jazeera

Please reload

Izdvajamo